cijeli komadici
29.07.2010., četvrtak
HRVATSKO ZDRAVSTVO – case study
|
Evo situacije koja se upravo odvija. Prije nekoliko dana nazvala sam dom zdravlja u kojem sam prije par godina bila kod jednog liječnika specijaliste da ugovorim pregled. Činjenicu da su mi na 988 dali broj pogrešnog odjela čak neću posebno izdvajati – to je omaška koja se mogla svakome dogoditi. Kada sam konačno dobila ispravan broj, zvonila sam cijelo jutro i nitko se nije javljao. Iza 14 sati javio mi se stariji, iznervirani ženski glas koji me retorički priupitao nisu li mi rekli, ti koji su mu dali njen broj, da ne zovem iza 14 sati. Pomirljivo istaknem da se prije nitko nije javljao i, ne dajući joj vremena da zbije redove, najavim kako bi se voljela naručiti za pregled ali da se više ne sjećam kod kojeg sam doktora bila jer je prošlo nekoliko godina od kada sam zadnji put trebala liječničku pažnju. Gospođa me nato grubo obavijesti da se u međuvremenu personel izmijenio i umjesto da dotična otšeta do ormara gdje je moj karton ured složen pod mojim prezimenom i pogleda tko je moj novi liječnik, naredi mi da nazovem HZZO i od njih saznam kod kojeg sam doktora u tom domu zdravlja. Na moje pitanje zar ne postoji ključ po kojem su dijelili pacijente novim liječnicima i zar ne mogu sama birati svog liječnika, jer mi je u biti svejedno kome zapadnem, samo mi je ponovila rečeno i poklopila slušalicu. Naravno HZZO taj dan nisam mogla dobiti, a sljedeći su me proslijediti na razne telefonske brojeve na kojima sam se također načekala dok na kraju nisam dobila ime i prezime konkretnog liječnika. Osoba koja mi je naposlijetku dala informaciju pitala me treba li mi pismena potvrda, jer nije mogla vjerovati da bi netko bio toliko komotan da pošalje pacijenta u labirint birokracije za takvu glupost. To je bilo prije dva puna dana. U međuvremenu ne mogu dobiti nikoga na telefon, niti prije 14 niti iza 14 sati. Ne mogu ugovoriti susret s liječnikom, ne mogu podići svoj karton i otići trećoj osobi, ne mogu se niti barem dobro izderati na neljubaznu sestru. A to sve bez da me itko pitao što mi je i zašto mi treba liječnička pomoć. Doprinosi za zdravstveno su mi uredno uplaćivani, nisam hipohondar i liječničke ordinacije gledam samo kada zaista moram. Zato me ova situacija beskrajno ljuti. Pitam se da li taj liječnik uopće zna kakva mu osoba selektira pacijente i odgovara na pozive? Očito ako nisi bezobrazan, nemaš vezu ili ne umireš (a na ovo potonje se baš ne bih kladila), ne možeš dobiti pažnju u toj ordinaciji. Naravno, ima i posve oprečnih primjera. Nedavno sam uletjela na hitan prijem kod oftamologa na Sv. Duhu u ordinaciju u kojoj su me primili kao čovjeka, unatoč tome što je bio neradan dan, jutro i loše vrijeme. Stvarno im svaka čast, njihova pozitivna i humana atmosfera osjećala se i u čekaonici gdje su pacijenti ćaskali i šalili se i sa povezima preko očiju. Sutra ću opet zvati, a možda – ako budem posebno 'dobre' volje – odem osobno do doma zdravlja i pokucam na koja vrata. Saga se nastavlja. |
10.06.2010., četvrtak
vegetarijanski lovci
|
upravo sam dovršila odličan sendvič od tune, pa mi je usput palo na pamet pisati o nevoljama koje proživljavaju ljudi koji ne jedu meso kao primjerice ova blogerica ovdje. Prvo, zazirem da me se etiketira (opet ja o nekim etiketama) vegetarijancem jer će se odmah svi 'mesojedi' osjetiti napadnuti da ih osuđujem, mislim da vole mučiti životinje i kajjaznam kaj. Ili će se, još gore, javiti neki svetiji-od-Krišne vegan i reći da je to bez veze, da nisam 'prava' ako jedem ribu, jaja, sir i mlijeko. Meni meso nije ubojstvo. Ljudi su svejedi i ako je životinja ubijena radi hrane, ne vidim u tome ništa loše (da bi se dalo raspravljati o načinima uzgoja i ubijanja, to stoji). I ja sam jela meso kao mala i nisam od njega odustala zbog mode ili trenda, već zato što mi je postepeno prestalo odgovarati. Negdje na kraju osnovne prestala mi je pasati svinjetina, u srednjoj školi govedina, a zadnjih par godina sam shvatila da mi perad u biti uopće ne nedostaje ako je izostavim sa jelovnika. Možda je samo koincidiralo to što sam u tom razdoblju radila (i radim) na sebi, pa mi zaista neka hrana nije više 'hranjiva' i primamljiva u tom smislu. A možda je moje tijelo jednostavno prestalo rasti i više nije trebalo unos takve hrane, to pogotovo što sam perad prestala jesti otprilike u vrijeme kada sam prestala trenirati. Ima to smisla - za cjelodnevno sjedenje u zatvorenom prostoru i ne treba mi ishrana jednog Laponca koji razgoni stada sobova. Kod nas je dakle za takve ne-mesojede život zaista malo kompliciraniji jer većina restorana nudi široku mesnu ponudu (doživjela sam da se, kada sam u meksičkom restoranu konačno našla nešto bezmesno i zanimljivo, konobar nije mogao suzdržati a da me s nevjericom upozori da "ali u tome nema mesa". Valjda ne može zamisliti ručak bez odreska :)), a kada i nude vegetarijanske menije, budu relativno skupi. Sendviči s topljenim sirom (ako ih nađete) koštaju jednako kao i svi ostali, a da i ne komentiram cijene u specijaliziranim nutricionističkim dućanima. No kod nas je još ok, potrudiš se, pronađeš mjesta na kojima se da nešto fino piknuti pa im hodočastiš. Kada sam bila u Rusiji (i to ne u nekom sibirskom selu, već u Petrogradu, tzv. progresivnom i najeuropskijem gradu Rusije), naći bilo što što nema u sebi mesine bilo je mission impossible. Preostao mi je hladni boršč i riža, pa samo riža. Ok, jesam izgubila koju kilu i uštedjela na hrani, ali nije baš da sam išla tamo s tim ciljem. Naravno, od hladne Rusije i nije bilo za očekivati da žive na salatama od krastavaca. U Japanu je bila posve druga situacija - nikada nisam bila ni u jednoj zemlji koja ima toliko dobre i raznolike hrane, svugdje pristupačne (i cjenovno), zdrave, ukusne i svježe. Jedini problem je sitnica što je nekih 12 000 kn udaljen odavde. Može se tamo fino pojesti ako se traži i klasična mesna ponuda i ona nešto egzotičnija, ali kuži se utjecaj budizma koji je bio propisivao vegetarijanstvo, pa ima sijaset jela i namirnica koje su slasne, hranjive a ne-mesne. E pa hvala budi Budi! Ovako zaključno, vjerujem da svatko ima jedinstveni organizam, metabolizam, životne okolnosti i da samo tijelo najbolje zna što mu i kada treba. Zato, ako ikada osjetim potrebu pojesti kebab, bez ikakve grižnje savjesti otići ću do prve trafike i naručiti jedan topli, fini, sa ljutim umakom… |
09.06.2010., srijeda
Bermudska ulica u Zagrebu
|
Jedna zanimljiva observacija - u ulici u kojoj radim postoji dio pločnika od kojih 20ak metara na kojem su samo ljudi iz mojeg ureda u posljednje 2-3 godine pogubili 2 osobne, 1 ključeve, 1 kreditnu karticu i jednu vespu. Ok priznajem da vespu vjerojatno nisu odnijele natprirodne sile ali mi je zanimljivo kako takve stvari koje ljudi baš drže na oku neobjašnjivo nestaju na pločniku između zgrade i prometne ceste, na kojem nema ničega osim parkiranih automobila sa strane, jarko je osvijetljen / osunčan, bez trave ili drveća, čak i bez koša za smeće. Stvari jednostavno ispadnu iz ruke, džepa, novčanika bez da to itko primijeti i nikad više ne budu viđene. Ne nudim objašnjenja, samo primjećujem činjenice… Malo otkačeniji bi možda rekli da je to loša energija jer se radi o zgradi u centru Zagreba iz koje su prisilno deportirali Židove za vrijeme Drugog svjetskog rata. Eh da, imali smo tu i barem nekoliko vatrenih okršaja, što u lokalnoj birtiji, što u pokušaju pljačke uz 2 ubojstva… Ooo, ovo postaje sve bolje. (Inače spomenuto birtijaško pucanje i ranjavanje sam vidjela uživo, preko ceste, u po bijela dana baš kada su roditelji odvodili djecu iz obližnje osnovne škole. Čovjek kojeg je metak okrznuo po nadlaktici je odšetao u nepoznatom smjeru i nikome ništa.) Podzemne vode, loša vibra ili puka koincidencija? Ne znam što da iz svega toga zaključim, no u ovom uredu radim do kraja mjeseca i mogu reći da mi neće baš nedostajati ova siva ulica u kojoj rijetko koja radnja uspijeva, ljudi ne cirkuliraju, dućani se zatvaraju ili zjape prašnjave vakancije, a i ono što postoji baš ne cvjeta. Da se zamisliš… |
08.06.2010., utorak
MARKIRANA RABLJENA ODJEĆA
|
Vidim da blog.hr nudi opciju 'markiranja' pojedine domene vlastitim logom, odnosno - po hrvatski - neregistriranim žigom, pa sam iskoristila priliku i složila si jedan takav blogo. Nastao je kombinacijom slova C(ijeli) i K(omadići) i vjerujete li da mi je tek kada sam birala završne kombinacije boja, svanula aluzija na Kelvina Cleina i cK brend. Eto, registrirali su si ekskluzivno pravo na kombinaciju ta dva slova abecede i to progurali tako agresivno da sada više ne moraju prodavati proizvode, već samo pečate sa svojim logom. Ljudi će kupovati sve - od kuhinjskih krpa do ratakpa - ako na sebi nose pečat brenda. Kao da su Nike, cK, Prada, itd… u stvari instituti nezavisnih stručnjaka zaduženih za ispitivanje kvalitete proizvoda. Brend nije certifikat o kvaliteti, ali ljudi ga iz nekog razloga tako tretiraju. Moj blogo je napravljen (koincidentalno?) na isti dan kada sam zamijetila second-hand shop sa ponosno istaknutim natpisom Markirana rabljena odjeća. Meni je to vrhunac komičnosti taštine. Zamislite to rezoniranje - nema veze ako je odjeća nošena, jer je riječ o marki. Ili - neću kupiti novu nemarkiranu odjeću, ako mogu kupiti rabljenu "plemenitu". Očito je marka bitno i odlučno svojstvo kod ponude rabljene odjeće toga dućana, obzirom da ga tako ističu, no što se kupuje s markom (osim nošene odjeće)? NIKEova krilatica je, već godinama: "Marka, a ne proizvod." i u pravu su - ljudi ne kupuju proizvod jer bi u tom slučaju otišli po nebrandirani, ali novi, jeftiniji i pristupačniji. Marka je postala važnija od proizvoda, odnosno ambalaža važnija od sadržine. Markom se valjda ulazi u ekskluzivni krug odabranih, no po čemu nije jasno jer očito nije riječ o ukusu, statusu, a bome niti bogatstvu, obzirom da bilo tko originalnu Louis Vuitton torbicu očito može kupiti i u second-hand shopu. Svejedno, brendovi su biznis toliko unosan da se najvećima isplati graditi tvornice u zemljama trećeg svijeta i pomicati granice nehumanosti, a samo da bi željne potrošače opskrbili zalogajčićima za dohranu ega. Samo po sebi to nije toliko alarmantno - ne raspravlja mi se ovdje o ukusima i kompenziranju koječega, no imam prigovor kada vidim klince u nižim razredima osnovne škole koji moraju imati markirane torbe, majice, hlače, mobitele i razumiju se u taj kompleksni svijet simbola bolje od odraslih. Odrastala sam za vrijeme socijalizma i ranog kapitalizma u Lijepoj Našoj, i iz prve ruke mogu potvrditi da nije bilo takvog bjesomučnog brendiranja. Nosili smo neoznačene kute i nitko se nije mogao postaviti superiornije zbog marke tenisica koje je nosio, nitko nije bio izopćen jer njegov mobitel ne može fotografirati. NIsmo ni znali koliko smo bili sretni. Ma nije stvar u proizvodima, bolje je da imamo veću ponudu i veći izbor, ali mora li posjedovanje stvari u jednoj demokraciji biti takav fašizam? Kako dođe do toga da se netko zbog nekakvog znakića na odjeći osjeti boljim od nekoga tko ga nema ili čiji znakić nije dovoljno uvjerljiv? Razmišlja li itko o tome da je brendiranje doslovce žigosanje? No, moj blogo pitomo čuči gore u kutu, bez pretenzija za svjetskom dominacijom, tek da bude prepoznatljivi znak koji vam govori da ste na pravom mjestu :) |
07.06.2010., ponedjeljak
intro (duction)
|
Lijepi pozdravi budućim čitateljima / kritičarima / prijateljima! Već se neko vrijeme igram mišlju o pisanju bloga a danas, kada sam pročitala reklamu 'Jedini sok sa cijelim komadićima aloa vere' , znala sam da imam i naziv za svoju domenu. Cijeli komadići?? Kontradikcija koja se guta cijela, kako je servirana, bez žvakanja (doslovce). Ako se to može prodavati pod ozbiljan proizvod, može se i ovo izdavati za ozbiljan blog. Barem ću imati obraza ne tražiti novčanu kompenzaciju za iznošenje stajališta, misli i tvrdnji koje ne korespondiraju sa realnošću  .Pazite, upozoreni ste već samim klikom na ime domene - ako ne vjerujete u postojanje cijelih komadića nečega, odstupite i odselite u neku više stvarnu zemlju gdje je bob još uvijek bob a pop još uvijek pop (a rock valjda još nije ni izmišljen) ili pišite manifeste, ogorčeno mijenjajte društvo iz trulih korijena, krivite političare, bankare i lažne moraliste... Ili mudro zaigrajte po pravilima ludog šeširđije, sjednite za isti stol i izvucite iz te čajanke najviše što možete. Znate, ponekad su cijeli komadići sasvim dovoljni i nimalo kotradiktorni. Ponekad cjelina ne bi ni postojala bez svojih cijelih komadića. To vam kažem kao jedan cijeli komadić čovječanstva i čovječnosti, Svemira, ljubavi,... Dakle, proširujem pozdrave iz zaglavlja na ostale cijele komadiće oko sebe. Gdje god da jeste, tko god da jeste i što god da jeste - ono što je bitno o vama i jedino čega trebate biti svjesni jest da ste cijeli. Do sljedećeg posta  |
